Sličnost posavskog goniča sa nekim goničima u Evropi može nas uputiti da krenemo u istraživanje povijesti tih pasmina sa ciljem pokušaja odgonetavanja ili postavljanja izvjesne „veze“ u uzgoju.
Još je F. B. Laska početkom ovog stoljeća tvrdio da je Balkanski poluotok domovina svih goniča u Evropi, te da su se oni formirali iz „starih“ Grčkih psa. Po njemu su se goniči s Balkana proširili po Evropi različitim migracijama, trgovačkim putovima, osvajačkim pohodima odnosno ratovima.
Sam Laska uviđa sličnost između tadašnjih goniča u Italiji, Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj s goničima na Balkanu. Ta sličnost postoji i danas. Uz ovo možemo utvrditi i veliku sličnost goniča Skandinavskog poluotoka s goničima na Balkanu.
Još je F. B. Laska početkom ovog stoljeća tvrdio da je Balkanski poluotok domovina svih goniča u Evropi, te da su se oni formirali iz „starih“ Grčkih psa. Po njemu su se goniči s Balkana proširili po Evropi različitim migracijama, trgovačkim putovima, osvajačkim pohodima odnosno ratovima.
Sam Laska uviđa sličnost između tadašnjih goniča u Italiji, Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj s goničima na Balkanu. Ta sličnost postoji i danas. Uz ovo možemo utvrditi i veliku sličnost goniča Skandinavskog poluotoka s goničima na Balkanu.
Posavskom goniču slični su tirolski gonič (Tiroler Bracke), njemački gonič (Deutsche Bracke) i hygenov gonič (Hygenhund).
Povijest nastanka tirolskog goniča usko je vezana sa goničima Balkana. Smatra se da se tirolski gonič razvio od izvjesnog „žutog psa“ i lokalnih pasa u Tirolu. Može se pretpostaviti da je taj „žuti pas“ bio posavski gonič.
Po boji osim trobojne varijante ima i dvobojna, kod koje je osnovna boja crvenkastožuta ili crvena sa bijelim oznakama. Visina grebena kod tirolskih goniča se kreće od 40 do 48 cm.
Njemački gonič razvio se od starih tipova goniča u Njemačkoj. U povijesti uzgoja se dovodi u vezu s vestfalskim brak-jazavčarem, a zasigurno da ima veze i s goničima alpskih područja pa i Balkana.
Javlja se dvobojan i trobojan tip obojenosti. Kod dvobojne obojenosti osnovna boja je crvenkastosmeđa s dosta bjelina. Na tijelu se zna javiti plašt smeđe boje koji može biti crno protkan. Visina propisana standardom od 45 do 53 cm.
Hygenov gonič je norveška pasmina koja je uzgojena u srednjoj Norveškoj sredinom prošlog stoljeća. Dobila je ime po svom uzgajivaču F. Hygenu koji je navodno križao „Holsteiner goniče“ s ostalim norveškim goničima, te sa njemačkim i francuskim goničima i sa beaglom. U norveškoj literaturi se povijest nastanka ove pasmine povezuje sa Dunkerovim goničem koji je uzgojen u Norveškoj otprilike kao i Hygenov gonič.
Dunkerov gonič ima vezu sa ruskim harlekinskim goničima, a oni imaju pak vezu sa harlekinskim goničem s Balkana koji je navodno „jantarskim putem“ proširen u Skandinaviju („jantarski put“ ide jednim svojim pravcem s Jadrana u pravcu Skandinavije).
Po boji može biti smeđ ili žutozlatni sa bijelim oznakama, ali može imati i crne oznake ili pak biti crni sa paležom. Visina grebena od 47 do 55 cm, a kvalitetni mužjaci mogu biti visoki do 60 cm.
Ne smijemo zaboraviti da se u uzgoju kod posavskog goniča javljaju psi koji u lovu „markiraju“ kao ptičari. Još je 1979.g. prof. dr. Stjepan Romić predložio da se u uzgoju odvoje ova dva tipa posavskog goniča od kojih bi se jedan usmjeravao u smjeru uzgoja klasičnog goniča (kao današnji uzgoj), a drugi u smjeru uzgoja ptičara.
Mi do danas na tome, koliko je meni poznato, nismo učinili ništa.
Međutim, naši susjedi Mađari su najvjerovatnije na osnovi posavskog goniča koji je u povijesti bio raširen u cijeloj Panonskoj nizini uzgojili svog mađarskog ptičara vižlu.
Prema mađarskoj literaturi žutu boju vižla je naslijedila od „žutog turskog psa“, a to je upravo naš posavski gonič kako je ranije navedeno. Kratkodlaka vižla je dobivena križanjem njemačkog kratkodlakog ptičara, poentera i „žutog turskog psa“. Žuta boja se kod kratkodlakog njemačkog ptičara ne javlja, kod poentera je ima ali ne u jednobojnom obliku, a kod „žutog turskog psa“ odnosno posavskog goniča je tipična.
Naziv „vižla“ kod Rusa označava goniča, kod Poljaka „vizel“ ptičara, kod Mađara psa koji traži trag - ptičara, a kod Hrvata goniča.
Osim standardiziranog kratkodlakog tipa posavskog goniča poznavali smo i oštrodlaki tip posavskog goniča koji je bio raširen u Posavini, Lici, te u Istri gdje ga je puk zvao „BARBINO“.
U Austriji je zabilježeno da je 1870.g. Karl Peintinger pario ženku hanoverskog krvosljednika pod imenom Hela I sa starim žutim istarskim goničem oštre dlake, a to je bio „barbino“ oštrodlaki posavski gonič. Tako dobivena „nova“ pasmina bila je tada veoma dobro prihvaćena kod lovaca i vec 1899.g. službeno priznata pod nazivom Štajerski visokogorski gonič (Steirische Rauharige Hochgebirgsbracke). Iako je u početku bila vrlo omiljena, danas je vrlo rijetka i nalazi se pred izumiranjem.
pšeničnožuta do narančastocrvena boja
U Istri se u posljednijh nekoliko stoljeća uzgajao i kratkodlaki posavski gonič. Moguće je da su talijani pri uzgoju svojeg kratkodlakog ptičara braco italiano uz kratkodlakog istarskog goniča koristili i posavskog goniča.
U Porečkom muzeju je pronađena slika iz sredine 18. stoljeća u ostavštini poznate aristokratske porečke obitelji De`Fachinetti gdjeimamo prizor povratka iz lova. U lijevom donjem uglu vidi se žućkastosmeđi pas sa svjetlijom blijedožutom bojom na prsima, plečkama, ispod vrata i na gubici. Pas je teže građe od glave psa koja je naslikana na portretu majke Michelea i Antonia De`Fachinettia, ali se ipak radi o psu brakoidne građe, sa preklopljenim, nešto niže usađenim dužim ušima te kupiranim repom (po prilici na polovicu dužine). Znači da je pred 250 godina takav pas (ptičar) bio poznat u Istri ili se je već tada uzgajao pas koj je na izvjesni način predak današnjem talijanskom ptičaru.
Wien, 15.09.1996.
Povijest nastanka tirolskog goniča usko je vezana sa goničima Balkana. Smatra se da se tirolski gonič razvio od izvjesnog „žutog psa“ i lokalnih pasa u Tirolu. Može se pretpostaviti da je taj „žuti pas“ bio posavski gonič.
Po boji osim trobojne varijante ima i dvobojna, kod koje je osnovna boja crvenkastožuta ili crvena sa bijelim oznakama. Visina grebena kod tirolskih goniča se kreće od 40 do 48 cm.
Njemački gonič razvio se od starih tipova goniča u Njemačkoj. U povijesti uzgoja se dovodi u vezu s vestfalskim brak-jazavčarem, a zasigurno da ima veze i s goničima alpskih područja pa i Balkana.
Javlja se dvobojan i trobojan tip obojenosti. Kod dvobojne obojenosti osnovna boja je crvenkastosmeđa s dosta bjelina. Na tijelu se zna javiti plašt smeđe boje koji može biti crno protkan. Visina propisana standardom od 45 do 53 cm.
Hygenov gonič je norveška pasmina koja je uzgojena u srednjoj Norveškoj sredinom prošlog stoljeća. Dobila je ime po svom uzgajivaču F. Hygenu koji je navodno križao „Holsteiner goniče“ s ostalim norveškim goničima, te sa njemačkim i francuskim goničima i sa beaglom. U norveškoj literaturi se povijest nastanka ove pasmine povezuje sa Dunkerovim goničem koji je uzgojen u Norveškoj otprilike kao i Hygenov gonič.
Dunkerov gonič ima vezu sa ruskim harlekinskim goničima, a oni imaju pak vezu sa harlekinskim goničem s Balkana koji je navodno „jantarskim putem“ proširen u Skandinaviju („jantarski put“ ide jednim svojim pravcem s Jadrana u pravcu Skandinavije).
Po boji može biti smeđ ili žutozlatni sa bijelim oznakama, ali može imati i crne oznake ili pak biti crni sa paležom. Visina grebena od 47 do 55 cm, a kvalitetni mužjaci mogu biti visoki do 60 cm.
Ne smijemo zaboraviti da se u uzgoju kod posavskog goniča javljaju psi koji u lovu „markiraju“ kao ptičari. Još je 1979.g. prof. dr. Stjepan Romić predložio da se u uzgoju odvoje ova dva tipa posavskog goniča od kojih bi se jedan usmjeravao u smjeru uzgoja klasičnog goniča (kao današnji uzgoj), a drugi u smjeru uzgoja ptičara.
Mi do danas na tome, koliko je meni poznato, nismo učinili ništa.
Međutim, naši susjedi Mađari su najvjerovatnije na osnovi posavskog goniča koji je u povijesti bio raširen u cijeloj Panonskoj nizini uzgojili svog mađarskog ptičara vižlu.
Prema mađarskoj literaturi žutu boju vižla je naslijedila od „žutog turskog psa“, a to je upravo naš posavski gonič kako je ranije navedeno. Kratkodlaka vižla je dobivena križanjem njemačkog kratkodlakog ptičara, poentera i „žutog turskog psa“. Žuta boja se kod kratkodlakog njemačkog ptičara ne javlja, kod poentera je ima ali ne u jednobojnom obliku, a kod „žutog turskog psa“ odnosno posavskog goniča je tipična.
Naziv „vižla“ kod Rusa označava goniča, kod Poljaka „vizel“ ptičara, kod Mađara psa koji traži trag - ptičara, a kod Hrvata goniča.
Osim standardiziranog kratkodlakog tipa posavskog goniča poznavali smo i oštrodlaki tip posavskog goniča koji je bio raširen u Posavini, Lici, te u Istri gdje ga je puk zvao „BARBINO“.
U Austriji je zabilježeno da je 1870.g. Karl Peintinger pario ženku hanoverskog krvosljednika pod imenom Hela I sa starim žutim istarskim goničem oštre dlake, a to je bio „barbino“ oštrodlaki posavski gonič. Tako dobivena „nova“ pasmina bila je tada veoma dobro prihvaćena kod lovaca i vec 1899.g. službeno priznata pod nazivom Štajerski visokogorski gonič (Steirische Rauharige Hochgebirgsbracke). Iako je u početku bila vrlo omiljena, danas je vrlo rijetka i nalazi se pred izumiranjem.
pšeničnožuta do narančastocrvena boja
U Istri se u posljednijh nekoliko stoljeća uzgajao i kratkodlaki posavski gonič. Moguće je da su talijani pri uzgoju svojeg kratkodlakog ptičara braco italiano uz kratkodlakog istarskog goniča koristili i posavskog goniča.
U Porečkom muzeju je pronađena slika iz sredine 18. stoljeća u ostavštini poznate aristokratske porečke obitelji De`Fachinetti gdjeimamo prizor povratka iz lova. U lijevom donjem uglu vidi se žućkastosmeđi pas sa svjetlijom blijedožutom bojom na prsima, plečkama, ispod vrata i na gubici. Pas je teže građe od glave psa koja je naslikana na portretu majke Michelea i Antonia De`Fachinettia, ali se ipak radi o psu brakoidne građe, sa preklopljenim, nešto niže usađenim dužim ušima te kupiranim repom (po prilici na polovicu dužine). Znači da je pred 250 godina takav pas (ptičar) bio poznat u Istri ili se je već tada uzgajao pas koj je na izvjesni način predak današnjem talijanskom ptičaru.
Wien, 15.09.1996.
Nema komentara:
Objavi komentar