POVIJEST STANDARDIZACIJE POSAVSKOG GONIČA

Prvo sistematsko istraživanje i proučavanje goniča na Balkanu izvršio je Austrijski brakolog Franc B. Laska koji je bio austrijski časnik, a živio je krajem prošlog i početkom ovog stoljeća u Sarajevu. Laska je bio pasionirani lovac i ljubitelj lovačkih pasa. Proputovao je Bosnu i Hercegovinu i upoznao se sa psima u njoj. Ta svoja istraživanja i proučavanja objavio je u knjizi „Die Waidwerk in Bosnien und der Hercegovina“ koja je objavljena 1905.g. u Grazu. Za vrijeme proučavanja izmjerio je 443 kratkodlaka, 307 dugodlakih i 286 oštrodlakih goniča. Sve goniče opisao pod nazivom „bosanski gonič“, a dijelio ih je samo po dužini dlake na kratkodlake, dugodlake i oštrodlake. Proučavanjem goniča u Bosni i Hercegovini, on je proučio i hrvatske pasmine goniča.

Na inicijativu dr.Ivana Lovrenčića, osnovan je u Ljubljani 02.05.1924.g. Klub lubitelja brakov (K.L.B.) koji je već 23.05.1924.g. organizirao predavanje na kojem je dr. Lovrenčić iznio podatke o povjesti, te pasminske znakove za tadašnje pasmine goniča koje su bile poznate u Kraljevini Jugoslaviji. Tom su prilikom definirani pasminski znakovi za jugoslavenske pasmine goniča i to: istarskog kratkodlakog goniča, istarskog oštrodlakog goniča, posavskog goniča, keltskog goniča (današnji barak), alpskog goniča (današnji planinski gonič) i balkanskog goniča (današnji srpski gonič).

Osim toga, 06.07.1924.g. održan je i pregled goniča gdje su bila prikazana i ocjenjena dva istarska oštrodlaka goniča, dva istarska kratkodlaka goniča, dva keltska goniča i jedan posavski gonič. Na tom pregledu dr. Ivan Lovrenčić je ukazao na vrline i mane privedenih pasa i tu su navodno „definitivno“ uobličeni pasminski znakovi za tadašnje pasmine goniča u Kraljevini Jugoslaviji, posebno glede boja i oznaka. Ujesen iste godine, Klub ljubitelja braka organizirao je u Grosuplju svoju prvu utakmicu goniča gdje je sudjelovalo šest goniča, a utakmicu je vodio dr. Ivan Lovrenčić.

Na godišnjoj skupštini FCI-a 02.06.1939.g. u Štokholmu najavljeni su standardi jugoslavenskih goniča za usvajanje. Mjesec dana kasnije, 08.07.1939.g. u Ljubljani je odbor Jugoslavenskog kluba ljubitelja brakov na svojoj sjednici usvojio PASMINSKE ZNAKOVE (STANDARDE) goniča te PRAVILNIK ZA TJELESNO OCJENJIVANJE I RAD GONIČA.
Pravilnik za rad goniča stupio je na snagu 01.10.1939.g. Pasminski znakovi i pravilnik za tjelesno ocjenjivanje i rad goniča objavljeni su u časopisu „Lovec“ broj 9 1939.g. u Ljubljani pod naslovom „Braki Jugoslavije“. U toj brošuri tiskani su pasminski znakovi za istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča, posavskog goniča, keltskog goniča (današnji barak) i alpskog goniča (današnji planinski gonič), a uz to su dati i kratki pasminski znakovi (u biti prijedlozi) za balkanskog (danas srpskog goniča), dalmatinskog i makedonskog goniča.

Budući da je II svjetski rat omeo kinološki rad, tek su na godišnjoj skupštini FCI-a na Bledu 14.09.1948.g. prihvaćeni standardi za goniče tada nove Jugoslavije i to za istarskog kratkodlakog goniča, istarskog oštrodlakog goniča, posavskog goniča, dalmatinskog goniča (današnji dalmatinski pas), balkanskog goniča (današnji srpski gonič) i keltskog goniča (današnji barak).
Iste godine, dr. Janko Lokar objavljuje knjigu „Lovski psi“ u Ljubljani u kojoj su objavljeni standardi koji su predloženi na Bledu.

Kinološki rad nakon 2. svjetskog rata obnovljen je u Republici Hrvatskoj osnivanjem Kinološkog udruženja Hrvatske (KUH) koje je osnovano 30.01.1949.g. u Zagrebu, a iste godine održane su smotre u Hrvatskom primorju i u Dalmaciji.

Dana 29.11.1949.g. održan je u Cerknici zbor sudaca za goniče za cijelu tadašnju Jugoslaviju, gdje je između ostalog odlučeno da se posavskom goniču ostavi naziv koji je usvojen na Bledu „posavski gonič“.

Kinološki savez Jugoslavije seli 1953.g. iz Ljubljane u Beograd, a slijedeće 1954.g. na prijedlog mr. Ratimira Orbana osniva Plenum Kinološkog saveza Jugoslavije „Saveznu komisiju za autohtone pse“ koja ima sve kompetencije za goniče tadašnje Jugoslavije. Navedena komisija na svom sastanku 13.08.1955.g. u Beogradu donosi između ostalog i Odluku da se moraju donijeti standardi za posavskog oštrodlakog goniča i posavskog dugodlakog goniča. Zadatak za izradu standarda povjeren je Kinološkom udruženju Hrvatske.

U međuvremenu je na godišnjoj skupštini FCI-a u Luksemburgu 08.04.1955.g. došlo do međunarodne verifikacije standarda goniča bivše Jugoslavije, tj. tek tada FCI zvanično priznaje standarde goniča koji su podneseni za registraciju 1948.g. na Bledu.
Tada su priznate pasmine Istarski kratkodlaki gonič (standard verificiran pod brojem 151), istarski oštrodlaki gonič (br. 152), kraški gonič (današnji posavski gonič - br. 154), dalmatinski lovački pas (današnji dalmatinski pas - br. 153), balkanski gonič (današnji srpski gonič - br. 150) i ilirski gonič (današnji bosanski oštrodlaki gonič - barak - br. 155).

Na sastanku Stručnog savjeta KSJ u Beogradu 06.07.1957.g. usvojen je izmijenjen i dopunjen standard za posavskog goniča kojeg je dostavilo Kinološko udruženje Hrvatske (znači da je već tada na razini tadašnjeg Kinološkog saveza Jugoslavije Kinološko udruženje Hrvatske imalo domicilnost nad posavskim goničem) Kinološki savez Jugoslavije kojeg nakon što ga verificira Plenum Kinološkog saveza Jugoslavije treba prevesti i poslati Međunarodnoj kinološkoj federaciji (FCI).

Kinološko udruženje Hrvatske organizira 08.09.1958.g. Republički zbor sudaca za goniče u Delnicama, gdje su jasno definirane dvije stvari, kao prvo da se hrvatske pasmine goniča na neki način „zanemaruju“ u uzgoju iako lovci u Gorskom kotaru i cijeloj Hrvatskoj (gdje se lovi sa goničima) ističu da strane pasmine ni približno ne odgovaraju u lovu kao domaće hrvatske pasmine goniča. Drugo, pokrenuta je ponovno inicijativa za svekoliku borbu za očuvanje autohtonih goniča u Hrvatskoj.

Mr. Ratimir Orban, najpoznatiji hrvatski brakolog piše u časopisu Moj pas broj 8-9 iz 1958.g. radnju pod naslovom „Pasmine i sojevi autohtonih goniča Jugoslevije“, što je nakon Laske najpotpunija studija o goničima u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje su po prvi puta temeljito sistematizirani svi goniči tadašnje Jugoslavije, a među njima je obrađen i posavski gonič.

U Banja Luci je 19.10.1959.g. održan Savezni zbor sudaca za goniče (drugi nakon Cerknice 1949.g.), gdje se raspravljalo i o posavskom goniču. O pogledu tumačenja boje zauzeo se stav da pas može biti i jednolično pšeničnožute ili crvenožute boje u svim nijansama do svijetloriđe boje, sa ili bez bijelih oznaka. Bijele oznake mogu zauzimati najviše 1/3 cijelog tijela psa. U odnosu na visinu Zbor je naveo da je standardom utvrđena visina od 48-58 cm, s time da je poželjna visina od 45-55 cm.

Na 7. Sjednici Stručnog savjeta Kinološkog saveza Jugoslavije koja je održana 01.04 1960.g. u Beogradu, raspravljalo se o zaključcima Zbora sudaca iz Banja Luke.
Za posavskog goniča zaključeno je da se potvrđuju zaključci sa Zbora sudaca za goniče s dopunom da posavski gonič mora imati do 1/3 bjelina, a jednobojnost se ne dozvoljava. Kod visine se odstupa za najviše 2 cm. Ponovljen je zaključak da nije dozvoljena upotreba naziva „kraški gonič“ već isključivo posavski gonič.

FCI je standard za posavskog goniča posljednji puta objavio 15.01.1973.g. pod brojem 154 B.

Na prvom znanstvenom simpoziju „Biologija i patologija lovne divljači i pasa“ koji je održan u Zagrebu 13. i 14.04.1978.g. iznio je prof. dr. Stjepan Romić, jedan od najpriznatijih veterinara u Hrvatskoj, rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja kod posavskog goniča u radnji „Povijesni razvoj i proizvodna svojstva posavskog goniča“. Tu su po prvi puta objavljeni povijesni opisi posavskog goniča pronađeni u Đakovu, osim toga su objavljeni rezultati o broju štenadi u leglima, te podaci o mliječnosti ženki posavskog goniča.

Na simpoziju u Gospiću „Udio Like u znanosti i privredi“ u srpnju 1979.g. mr. Ratimir Orban objavljuje rad pod naslovom „Autohtoni goniči iz Like i njihova veza sa autohtonim evropskim goničima“. Tu su obrađene sve pasmine goniča bivše Jugoslavije (jer se u Lici susreću), a među tim pasminama obrađen je i posavski gonič.

Prof. dr. Stjepan Romić godinu dana kasnije 1979.g. na Simpoziju veterinara Jugoslavije u Beogradu iznosi još temeljtije dokaze o porijeklu posavskog goniča iz Hrvatske, kao i upotpunu godinu dana ranije objavljenih podataka glede eksterijernih proporcija, težine odraslih psa i štenadi, te mliječnosti ženki. Autor je upozorio da među posavskim goničima ima pasa koji u lovu „rade“ kao ptičari (markiraju), te da se u daljnoj selekciji posavskog goniča treba uzgoj usmjeriti u jednom smjeru kao psa goniča, u drugom smjeru kao ptičara.
Kinolosko društvo Županja organiziralo je 17.06.1989.g. OKRUGLI STOL O UZGOJU HRVATSKIH OVČARA, DALMATINSKOG PSA I POSAVSKOG GONIČA. To je bio jedini kinološki simpozij koji je u tadašnjoj Jugoslaviji organiziran i posvećen nekoj pasmini tadašnjih autohtonih goniča. Problematikom posavskog goniča bavila su se dva rada i to od autora Boris Špoljarić dipl. ing., dr. Milivoje Urošević i dr. Ljiljana Petrovska „Posavski gonič“ i dr. Milivoje Urošević, dr. Dušan Latinović, Boris Špoljarić dipl. ing. i Mijo Fury dipl. vet. „Fenotipska varijabilnost i povezanost važnijih osobina tjelesne razvijenosti posavskog goniča“. U prvom radu obrađena je problematika povijesnog razvoja pasmine te usporedba sa sličnim pasminama pasa u Evropi, dok kod drugog rada dobijeni rezultati u potpunosti odgovaraju dimenzijama koje propisuje standard za posavskog goniča.

Na 6. simpoziju „Male zivotinje, urbana sredina i ekologija“ koji je održan u Sarajevu krajem svibnja 1990.g. objavili su Boris Špoljarić dipl. ing., dr. Milivoje Urošević, dr. Ljiljana Petrovska i Marin Miletić dva rada o posavskom goniču pod naslovima „Posavski gonič - povijest pasmine“ i „Posavski gonič - povijest standardizacije“.

U časopisu Moj pas, službenom glasilu Hrvatskog kinološkog saveza u broju 10-11-12 iz 1992.g. objavljen je članak dipl. ing. Borisa Špoljarića pod naslovom „Hrvatski goniči“ gdje je obrađen i posavski gonič.